(021) 6433-145

Nazad na sve vesti

MEĐUNARODNA IZLOŽBA LEPOG ŽIVOTA OD 1950. DO 1990.

„Običan čovek“ je ustajao u 6 sati, prao zube domaćom pastom, koristion „Pitralon“ losion, a stan mu je mirisao na toplo mleko. Vozio je novog „fiću“, čitao magazin „Start“, slušao Ivu Robića  i „Siluete“. Išao je u Trst da kupi ono što nije mogao u domaćim robnim kućama, kampovao je bez para sa društvom, radovao se državnim praznicima… Živeo Život!

O IZLOŽBI
Jedinstvena multimedijalna izložba „Živeo Život“ bavi se svakodnevicom običnog čoveka u periodu od ’50-tih do ’90-tih. Brojne tematske celine osmišljene su tako da na interaktivan način ožive jedan vremenski period. Prvi deo izložbe trajao je od 4. juna do 30. jula u Robnoj kući „Beograd“, a zatim je postavka predstavljena posetiocima u Sloveniji (12. septembar – 12. oktobrar, Arena Stožice, posle čega je izložba preseljena u BTC City u Ljubljani). Prošireno i dopunjeno izdanje izložbe „Živeo Život“ nastavilo se od 17. decembra 2013. do 20. aprila 2014. u Beogradu.

Izložba će od 8. maja do 8. jula gostovati u Novom Sadu.

KONCEPT
Postavka omogućava posetiocima da ovaj period dožive svim čulima putem posebnih eksponata, scenografija, instalacija, audio, video i 3D projekcija. Svaki posetilac ima priliku da sedne u vozila iz tog vremena, podseti se mirisa kolonjske vode „Pino Silvestre“, prepoznatljivog mirisa svakog muškarca iz 70-tih godina ili pogleda čuvene televizijske emisije i filmove. Prostor je organizovan tematski i posetioci se postepeno uvode u jedinstven čulni doživljaj života u okviru ove četiri decenije.

POSETIOCI
Centralna figura je posetilac. Za razliku od uobičajenih izložbi, gde je on samo pasivni posmatrač, „Živeo Život“ omogućava aktivan odnos sa postavkom, čime on postaje njen sastavni deo. Izložba je namenjena svima: mladi će imati priliku da osete život starijih generacija, oni koji su živeli u to vreme podsetiće se jednog lepog perioda njihovih života, turisti će se upoznati sa najintrigantnijim delom naše novije istorije.

TEMATSKE CELINE
Kakve su se frizure nosile? Kako smo se prevozili? Koja su se jela spremala? Kako je izgledala tadašnja samoposluga? Kako su se koristili prvi kompjuteri? Koji filmovi su bili popularni? Koja muzika se slušala? Šta se čitalo? Na koga smo bili ponosni?

Crveni kiosk
Znali smo samo da je crven i da je uvek blizu kad ogladnimo, da su viršle ili kobasice, barene u rosfraj loncu, najbolje u zemički sa razređenim senfom, uz jogurt iz trouglastog tetrapaka. Nismo znali da mu je prvo ime K-67 (K kao kiosk, 67 jer je nastao 1967. godine) i da je arhitektonsko čudo prof. Saše Mahtinga, koji je tad tek diplomirao na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani. K-67 je 1970. godine pobedio na konkursu za „beogradski kiosk“, a već sledeće godine PKB, Industrija mesa i Tetrapak, udruženi kako je to duh vremena nalagao, stvraju lanac brze hrane. Nismo znali da je to prvi lanac brze hrane u Evropi, kao što nismo znali vrednost mnogih drugih stvari koje smo imali. Nismo znali ni da je već 1971. godine K-67 uvršten u stalnu postavku kolekcije dizajna i arhitekture XX veka u čuvenom MOMA muzeju u Njujorku. Ni da je pobedio na svetskom konkursu za opremanje Minhena za Olimpijske igre 1972. godine. Samo što je fabrika „Imgrad“ iz Ljutomera, koja je proizvodila crveni kiosk, iznenada izgorela, pa K-67 nije stigao na ulice glavnog grada Bavarske. Obnovljena fabrika iz Ljutomera tokom 20 godina prozivela je preko 7.500 primeraka. Neki od njih su stigli na ulice gradova centralne i istočne Evrope, neki čak na Novi Zeland. Većina je ipak ostajala verna Jugoslovenima, koji su sačuvali tajni recept neponovljivog razređenog senfa.

Na njih smo bili ponosni
Radivoj Korać, Dragan Džajić, Mate Parlov, Bojan Križaj, Matija Ljubek, rukometna reprezentacija ’72, košarkaška petorka ’75. i mnogi drugi. Heroji kojima smo se radovali, za koje smo navijali i koji su nam bili uzori.

9 Veličanstvenih
Ova tematska celina se bavi uspehom košarkaške reprezentacije i prati generacije igrača i trenera koji su ucrtali Jugoslaviju kao vodeću ekipu na mapi košarkaškog sveta. Pored mnoštva eksponata, fotografija i tekstova, javnosti su prvi put predstavljeni pehari koje je reprezentacija osvajala na evropskim i svetskim prvenstvima. Ova celina je realizovana u saradnji sa Košarkaškim savezom Srbije.

Brzine idu u H
Početkom ’60-tih godina, Fiat-Zastava 750, popularni „fića“ postao je narodni automobil i bio je pristupačan svim radnim ljudima jer je mogao da se kupi na kredit. Ali, ubrzo se pojavio Fiat 1300 koji je odmah dobio nadimak „tristać“ i onaj ko je u njega uskočio iz „fiće“ smatrao je da je napredovao u životu.

Od kolevke pa do groba, najlepše je đačko doba
Zakonom o školstvu iz 1952. godine uvedeno je obavezno osmogodišnje, umesto dotadašnjeg četvorogodišnjeg obrazovanja, a sa rastom standarda, industrijalizacijom i masovnom migracijom iz sela u gradove, sve veći procenat đaka je posle obavezne „osmoletke“ odlazio u srednje stručne škole i gimnazije. Škole su imale obavezu i da vaspativaju decu i održavane su brojne i raznovrsne vannastavne aktivnosti koje su bile besplatne. „Živeo Život“ predstavlja instalaciju učionice iz ’70-tih, prve kompjutere, đačke uniforme, a podseća i na zaboravljene školske predmete kao što su domaćinstvo ili ONO i DSZ.

Samoposluga
Prvi komentar na samoposlugu bio je: „Narod će sve ovo da pokrade! Sva roba za izvol’te! Sve se stavlja u žičanu korpu, pa na kasu i ko ne bi odoleo da nešto spusti u džep?“ Ali, vrlo brzo, u svim gradovima na najboljim lokacijama samoposluge zamenjuju piljare, bakalnice i postaju simboli novog doba, ostvarenje sna o boljem životu, dostupnosti materijalnih dobara svim građanima, ali, pre svega, simbol poverenja. Rafovi puni nekadašnjih proizvoda, metalna kasa i vaga, bučni mlin za kafu i novčanice koje su imale vrednost – na izložbi „Živeo Život“.

Kako su nas hranili nesvrstani
U okviru instalacije samoposluge, izložba je dopunjena sa proizvodima koji su dolazili na naše tržište iz zemalja, članica Pokreta nesvrstanih.

Kombinovana soba – model ’70
Standardna soba se sastojala od dva kauča, dve fotelje, stočića, garderobera, vitrine, televizora. Uz to još tapete, tepih i zavese, pa je dnevna soba novog stana zadovoljne porodice bila spremna. U kombinovanoj sobi se okupljala porodica da gleda „Laku noć, deco“ pre Dnevnika, Dnevnik i „crni sneg“ posle Dnevnika.

Kancelarije direktora i činovnika
Biti direktor u uslovima radničkog samoupravljanja značilo je imati više glavobolja nego privilegija. Direktor je nad glavom imao Komitet s jedne strane, a Radnički savet sa druge. Imao je pritisak da zapošljava i pritisak da bude produktivan da bi mogao da isplati plate. Jeste da je sve bilo zajedničko, pa time i ničije, ali, ako direktor nije hteo da izađe iz okvira zakona, njegova kancelarija bila je mesto velikih muka i napora. Ipak, direktorska fotelja, ma kako skromna ili pohabana, imala je i u vreme SFRJ, kao i posle i svuda, magijsku privlačnu moć.
Službenik jeste bio službenik, ali bio je i samupravljač. Kad stigne na posao, morao je da popije kafu. Ako je dugo u firmi, mogao je direktoru da govori ti. Mogao je da telefonira deci i da se svađa sa ženom preko telefona na radnom stolu. Mogao je da se žali na malu platu, na kolege i na direktora, a naročito na direktorovu sekretaricu. Ali mogao je i da podigne kredit, da vodi porodicu na more i da drmne vinjak s nogu kad izađe na pauzu. Zato je službenik svakog dana dolazio u svoju kancelariju i ljubomorno čuvao svoju stolicu, ma kako rasklimana bila.

Moda
Od suknje napravljene od punog kruga i marama koje su štitile kosu dok se vozi vespa, strukiranih odela sive boje i mokasina iz pedesetih, preko mini sukanja, najlon čarapa i šuškavaca iz šezdesetih, do hipi odeće iz sedamdesetih i garderobe koja se šila u kućnoj radinosti po šnitovima iz Bazara, Praktične žene ili Burde i stizala iz domaćih modnih kuća Beko, Kluz, Mura, Varteks, Centrotekstil, do helanki, farmerki visokog struka i naramenica iz osamdesetih…

Borosane
Proizvodila ih je fabrika obuće Borovo, po kojoj su i dobile ime. Teget ili bele, kožne ili platnene, prepoznatljivog dizajna, preko članaka, sa otvorom za petu i prste, na pertlanje, borosane su bile obavezna i omiljena obuća jugoslovenske radne žene. Svaka žena, koja osam sati na radnom mestu provede na nogama – bolničarka, servirka, prodavačica, higijeničarka, zna da je udobnost borosana do danas neprevaziđena. Zvanična definicija borosana glasila je: „Medicinski ispitana obuća, čuva fiziološke vrednosti ženskog stopala, zbog čega je naročito korisna osobama koje moraju dugo da stoje. Omogućava prirodno ponašanje stopala pri stajanju i hodu, otklanja umor mišića i olakšava napor u radnom prostoru.“ Najčešće, borosane su se nosile u kombinaciji sa radnim mantilom, leti na bosu nogu, a zimi sa pamučnim, kasnije i najlon čarapama, često i sa muškim soknama. Nedavno, pojavile su se na manekenkama na svetskim modnim pistama.

Otac svih pasoša
Prosečan Jugosloven imao je ono što nije imao ni Rus, ni Amerikanac – pasoš s kojim bez vize nije mogao samo u Grčku (zbog spora oko imena Makedonije), Albaniju (zbog zadrtog Envera Hodže) i još neznatan broj destinacija za koje i nije bilo mnogo zainteresovanih. Crveni pasoš SFRJ predstavljao je zenit diplomatije u vreme hladnog rata i blokovski podeljenog sveta. Bio je najbolje kotirani pasoš na crnom tržištu, gde je dostizao cenu od neverovatnih 10000 američkih dolara.

Ponovo radi bioskop
Na izložbi „Živeo Život“ posetioce čeka pravi mali bioskop i TV kolaži koji nas vraćaju u neko drugo vreme.

Poseban segment na izložbi „Živeo Život“ posvećen je zabavnoj i narodnoj muzici i najvećim autorima jednog vremena.

„Čulna izložba“ se bavi prepoznatljivim mirisima, kao što su zagorelo mleko, pita od jabuka, ali i nekada čuvene kolonjske vode kao što su „Bugarska ruža“, „Brion“ ili „Pino silvestre“. Ovaj segment se bavi i predmetima koji su nekada bili neizbežan deo svakodnevnog života, a danas nisu u upotrebi – klikeri, miljei, metalni vikleri, mlin za kafu, muzičke kasete, kao i nekada popularne igračke poput klik-klaka, čigre ili Jo-joa. Čulo sluha je predstavljeno preko različitih zvukova – na posebno prilagođenim monitorima posetioci biraju šta žele da čuju – špica koja najavljuje glavnu temu iz TV serije „Grlom u jagode“, zvuk kino-projektora, „Samo jednom se ljubi“ Ive Robića i dr. Čulo vida je predstavljeno kroz stereoskope i kaleidoskope.

Izložba „Živeo Život“ je svojevrsni vremeplov kroz svet sporta, filma, mode, popularne muzike i najvažnijih događaja koji su obeležili život običnog čoveka u nekadašnjoj SFRJ u periodu od 1950. do 1990.

Živeo Život!

Muzej grada Novog Sada © 2024.