(021) 6433-145

Podzemne vojne galerije

Podzemne vojne galerije

Koncepcija odbrambenih instalacija Petrovaradinske tvrđave prilagođena je terenu, odnosno uzvišenom obronku Petrovaradinske stene sa koje se stepenasto, u formi fortifikacionih prstenova, spuštaju ka njenom  podnožju. Za razliku od Donje tvrđave (Vaserštata) koja je bila fortificirana bedemima i šančevima ispunjenim dunavskom vodom, Gornja tvrđava i istureni deo Tvrđave − Hornverk, kao neodvojivi delovi kompleksa Tvrđave, utvrđeni su pored bastiona i bedema i tzv. suvim šančevima. Ovi šančevi formirani su kao odbrambene zone između dva reda bedema − eskarpe i kontraeskarpe: bastiona, ravelina i kontragarda (zemljani i ozidani fortifikacioni objekti) u funkciji prepreke sa klopkom u koju se sistematski uvlačila neprijateljska živa sila,  koja je posle puščane paljbe i topovske salve bila tretirana eksplozijom iz podzemnih minskih galerija.

Branioci Tvrđave, pripadnici Petrovaradinske regimente, dejstvovali su sa odbrambenog položaja poznatog kao Borbena linija na koji se arhitektonski nadovezuje sistem podzemnih minskih galerija.
Prilikom prodiranja neprijateljskih vojnika u šanac, prvenstveno se na njih dejstvovalo streljačkim plotunima sa gornje borbene linije na zemljanom  zaštitnom grudobranu − boneti iznad bedema odnosno bastionskog fronta.
Prva borbena linija formirana unutar eskarpe i kontraeskarpe bedema konstruisana je u vidu dugačkog podzemnog i zasvođenog hodnika, frontalno postavljenog prema šancu. Iz nje se dejstvovalo takođe streljačkim plotunima, ali iz puškarnica sa ventilacionim otvorima za barutne gasove redno postavljenim u nivou trupa neprijateljskih vojnika, koji forsirajući opsadu Tvrđave prodiru u suve šančeve fortifikacije.
Nakon prestanka dejstvovanja branilaca Tvrđave, iz borbenih linija na grudobranu i unutar bedema i bastiona, kao i iz toparnica velikih otvora iz kojih dejstvuje artiljerija, tvrđavska inženjerija pristupala je paljenju fitilja u podzemnim minskim poljima, koja se nalaze ispod nivoa šanca, takođe redno postavljena u odnosu na hodnik borbene linije a sadrže burad sa barutom.
Prilikom organizovane, ujednačene i usmerene detonacije više podzemnih minskih instalacija koje su eksplodirale, čitavo minsko polje ispred bastionskog fronta a ispod šanca, diže u vazduh, eliminiše i ujedno zatrpava veliki broj neprijateljskih vojnika zgusnutih u šancu u nameri da forsiraju bedeme branjenog bastiona.
Za ono vreme savršeno efikasna odbrambena instalacija podzemnog minskog sistema, odnosno polja, delo je inženjerijskog majora i austrijskog plemića Alfreda Šredera kao projekat odbrambenog sistema celog kompleksa. Podzemni minski sistem Petrovaradinske tvrđave građen je u periodu od 1765. do 1783. godine kao deo, 16 km dugačkog i u četiri podzemna nivoa raspoređenog,  sistema Podzemnih vojnih galerija. Podzemni minski sistem bio je jedan od najvećih među evropskim fortifikacijama.

Petrovaradinska tvrđava građena je u periodu od 1692. do 1780. godine, uz velike napore cele Habzburške monarhije koji su uključivali ogromna finansijska sredstva i velike ljudske žrtve u teškom radu − kuluku tokom njene izgradnje, sa ciljem da ovo moćno utvrđenje zaštiti granice Carstva. S druge strane, bile su dobro poznate činjenice da je otomanska vojska sastavljena od disciplinovanih i fanatičnih ratnika čije su vojne jedinice mogle u svakom trenutku da ugroze Tvrđavu i prodru u njenu unutrašnjost, uključujući i podzemne vojne galerije. Shodno činjenicama o velikom odbrambenom značaju ovog monumentalnog utvrđenja i konstantne opasnosti od Turaka, ceo fortifikacioni sistem Petrovaradinske tvrđave, pogotovo njen podzemni deo, sastavljen je od niza borbenih instalacija koje su, između ostalog, u formi raznih prepreka, zamki i barikada.
Unutar podzemnog fortifikacionog sistema, na samoj borbenoj liniji  postavljene su odbrambene instalacije poput ove prepreke, tzv. barikade, koja ima funkciju da spreči, odnosno u krajnjoj liniji uspori prodiranje neprijateljskih vojnika, ukoliko su već uspeli da probiju bedem i u jurišu isforsiraju unutrašnji hodnik. Branioci Tvrđave se u borbenom dejstvu povlače iza barikade, koju formiraju kao prepreku, i onda prilaze unutrašnjim puškarnicama iz kojih plotunski dejstvuju bočno i iza leđa na neprijatelja, izazivajući efekat potpunog iznenađenja. Faktička klopka sa efektnim neutralisanjem nadirućih protivnika, oružanom paljbom i miniranjem magacinskih prostora sa barutom stvara fizičko-tehničku  prepreku i opštu pometnju u protivničkom nadiranju. Barikada zaustavlja dalji prodor neprijateljske žive sile, a braniocima Tvrđave omogućava konsolidaciju položaja.

Muzej grada Novog Sada © 2021.